15.02.2013. 17:08
Thank you :)
Imam još 3 mjeseca do kraja 8. razreda, a u imeniku jedinice iz 6 od 13 predmeta. Ali mene to ne brine ni najmanje, meni bitno samo da sam s njim i da sam vani. Nakon što smo se sreli u "Rupi", tjedan dana poslije me pitao za vezu. Pa napokon su se svi moji snovi ostvarili. Svaki dan smo bili zajedno,svaki dan dijelili džointe... Dijelili smo tajne, bili smo sretni, skupa smo mrzili svijet. Najbolji prijatelj mi je. Otkrila sam o njemu i ono što drugi nisu znali. Vjerovao mi je, a volio čak i previše. Nakon 2 mjeseca mi je dao uvjet koji me začudio. Nisam znala da razmišlja o tom. Sjedimo zajedno u "Rupi", on pravi još jedan i odjednom staje. Pogledao je u mene i zaprijetio mi da ako ne prestanem s ovim sranjima da će me ostavit i da ga više nikada neću vidjeti. Previše mu je stalo do mene da me gleda kako se uništavam. Rekao mi je da odem doma, popravim sve ocjene i da se tek onda mogu vratiti. S tim riječima je više dospio do mene nego svi mogući višesatni razgovori sa starcima. Počela sam plakati, pogledala u oči i rekla "hvala ti", okrenula sam se i otišla...Pogledala sam na sat iako sam znala da je 3 ujutro, uvijek se nakon tih snova budim u 3. Zanima me kako je on sada, je li još uvijek svaki dan u "Rupi" ili je uspio u životu. Ima li nekog, sjeća li me i nedostajem li mu? 0 Komentara | Print | # | ^
29.01.2013. 20:50
I miss you sis'.
Probudila sam se oko 3, nisam spavala ni puna 2 sata. Opet sam to sanjala. Opet me prošlost proganja. Uzela sam čašu vodu i sjela na krevet. Znala sam da neću opet zaspat, previše me strah. Zapalila sam cigaretu i gledala žar, smirivao me. Razmišljala sam, pokušala sam dobiti odgovore na svoja dugo postavljena pitanja. Ne znam zašto sam uopće pokušavala, ako mi u zadnjih 9 godina nije uspjelo, zašto bi sada? Došla sam na ideju da odem u svoj rodni grad i posjetim roditelje. Ali loša je to ideja. Jasno i glasno su mi rekli da se gubim iz njihovih života, da im ne treba takva kćer. Sjetila sam se i svoje sestre. Ona je imala savršen život. U sretnom je braku s dvoje djece, eto već 15 godina. Htjela bih znati kako su mi nećaci. Je li nećakinja počela izlazit, je li imala prvu dječju ljubav, je li našla moje stare cde koje sam spremila samo za nju. Zanima me i kako je moj mali nećak koji evo sada ima 11 godina. Kako mu je u školu i ima li prijatelje. Možda nazovem svoju seku ujutro. Nadam se da nije promijenila broj. Želim njen savjet. Ona mi nikada nije okrenula leđa… ja sam njoj. Nedostaju mi njeni savjeti i nedostaje mi kada se pravi pametna samo zato što je „big sister“. Znam da ona nema pojma gdje sam, kako sam i što radim. Znam da bi mi ona pomogla da zna. Ali roditelji ne dopuštaju, njen muž ne dopušta...Dočekala sam jutro na balkonu uz zvijezde. Ako nitko drugi, one su uvijek bile uz mene. Od ranog djetinjstva sam znala u sred noći izaći u dvorište i promatrat „svjetlucave stvari na nebu“. Oko 9 sati sam ju nazvala. Dugo je zvonilo dok se napokon netko nije javio. Sva sretna rekla sam joj „bok seko, Thrud je,“ ali glas s druge strane me upitao tko sam ja i zašto ja njenu mamu nazivam „seko“. Znala sam da je to moja nećakinja. Povrijedilo me zato što uopće nije znala tko sam ja. Nisu joj pričali o meni, a iskreno i bolje da nisu. Bolje da ne zna kakva joj je teta bila prije nego što je otišla. Rekla sam da ništa ne spominje mami i poklopila slušalicu. Obukla sam jaknu i otišla u obližnji birc. Nakon 1 litre votke više ništa nisam osjećala, nisam mogla stajati, netko me odvukao u stan…
1 Komentara | Print | # | ^
21.01.2013. 18:48
Hello, my name is Thrud.
Imam 14 godina i glavni problem mi je kako da budem s njim. Kako da provodimo vrijeme zajedno. Počela sam se zbog njega uništavati, prihvatila sam tu njegovu travu samo da bih bila bliže njemu. Ali ne, ni to nije pomoglo. Svaki dan mi je sve gore i gore i upropaštavam si školu. No, na to obraćam najmanje pažnje. Zaboli me hoću li uopće proći razred i hoću li upisat željenu školu. Jesam, pametna sam, ali trava i alkohol me uništavaju. Nisam više s istim društvom. Nitko u razredu ne priča sa mnom, a ja se družim samo s njima. Poznatim gradskim narkomanima. I ja sam napokon „cool“ i napokon sam u blizini njega. Ne, nitko se ne brine za mene. Zapravo… nitko ni ne primjećuje da postojim. Po školskim hodnicima me izbjegavaju, a po gradskim ulicama ili ne žele ili me stvarno ne vide.Stalno sam tamo, na onom našem mjestu, u onoj našoj „rupi“. Tamo nitko ne zna tko sam ja zapravo. Nikoga nije ni briga. Svima je najbitnije da se ima para za barem još jedan džoint. Napokon, prvi put sam sama tamo. Nigdje žive duše, samo ja i mojih preostalih 6 grama. Roditelji su mi pozvani na razgovor. Moram se nekako opustiti, ne želim misliti na to. Već je počelo djelovati kada sam ga ugledala na vrhu "rupe". Zapravo, mislim da tripujem. Ili ne… on je stvarno tamo. Pronašao me. Sjedim na svom mjestu i gledam u njega kao u Boga. Shvatio je o čemu je riječ. Sjeo je pored mene i upitao me kako se zovem. U takvim situacijama uvijek kažem lažno ime, ali ne, njemu nisam mogla lagati. Nasmijao se mom imenu, vjerojatno je mislio da sam slagala. Istina, u Hrvatskoj se baš i ne susreću osobe s imenom Thrud. Moj otac je ljubitelj nordijske mitologije te otuda moje ime. Ostalo mi je još 2 grama i naravno da sam ga pitala hoće li zapalit sa mnom. On uvijek uz sebe ima bong. „Za svaki slučaj,“ kako bi on rekao. Ne znam koliko je sati i ne mogu se pomaknuti koliko sam napušena. On sjedi pored mene i pazi me, ne ispušta me iz naručja…
Probudila sam se u znoju. Opet sam sanjala te snove. Ne mogu zaboraviti svoju prošlost, proganja me. Svake noći me strah zaspati. 4 Komentara | Print | # | ^